Kao umijeće, grafički dizajn neprekidno napreduje, te je postao važan dio suvremenih digitalnih medija. Prvenstveno je to zasluga sve boljih softverskih rješenja te društvenih mreža koje doprinose afirmaciji digitalnih crtača i ilustratora. No, mnogi ne znaju da cijela ta industrija mašte počiva na dva standarda, zvanih rasterska i vektorska grafika.

U prethodnom tekstu, Concept art: što, zašto i kako?, objasnili smo tko su concept artisti i koja je njihova uloga u industriji videoigara, dok ćemo u ovom tekstu objasniti u čemu se razlikuju vektori i rasteri te zašto grafički dizajneri i concept artisti moraju poznavati njihove posebnosti.

Iako se golom oku krajnjeg korisnika, bio on promatrač ilustracije, igrač videoigre ili čitatelj nekog teksta popraćenog slikom, čine jednakima – rasterska i vektorska grafika gotovo su neusporedive u svojoj biti. Postavlja se pitanje, koja je temeljna razlika između vektorske i rasterske grafike? Vektorska grafika temelji se na principima geometrije, dok je rasterska grafika temeljena na kvadratićima zvanim pikselima.

U svijetu elementarne fizike, vektori se opisuju kao vrijednosti koje imaju svoj iznos, smjer i orijentaciju. Svaki od njih, uz navedeno, ima svoju početnu i završnu točku te duljinu puta. 

Taknete li prstom okruglu pikulu, ona će određenom brzinom proći neki put, sve dok ne stane.

Njeno ponašanje moguće je opisati kroz vektorske vrijednosti, uključujući možebitnu krivulju ukoliko naiđe na neravnu plohu. Računalo ove podatke može primijeniti na geometrijske oblike poput točke ili poligona te ih u konačnici prikazati uređenima na ekranu. Na neki način, možemo reći da računalo matematikom brojeve pretvara u sliku.

Primjer vektroske grafike možemo vidjeti u djelima poznatog grafičkog dizajnera i ilustratora Yo Azija, koji radi u prepoznatljivom geometrijskom stilu, stvarajući lijepe, zamršene vektorske slike na temelju šarenih kombinacija oblika.

S druge strane, rasterska grafika (poznata i kao bitmap) ima potpuno drugačiji način računalne obrade. Temeljen je na rasteru, koji se definira kao mreža piksela, malenih obojenih točaka koje nalazimo na ekranu monitora. Mijenjanjem njihovih boja i intenziteta dobivamo različite grafičke prikaze.

Možemo to opisati kao mozaik koji se neprestano mijenja, ovisno o tome što se prikazuje. U primjeni rasterske grafike, računalo dobiva informacije kako obojiti koji piksel u pojedinom trenutku.

Iako se i vektorska grafika prikazuje pikselima na ekranu ili monitoru, način njenog dobivanja potječe od potpuno drugačije digitalne procedure. To sa sobom nužno nosi i neke razlike između ova dva grafička standarda.

Prije nego objasnimo glavnu razliku između vektorske i rasterske grafike, radi lakšeg razumijevanja potrebno je objasniti što je rezolucija.

Zadržimo li se još malo na usporedbi grafičkog prikaza s mozaikom, lako ćemo objasniti pojam rezolucije. Graditelj mozaika sa više šarenih kamenčića nužno će napraviti bolju i detaljniju sliku od onoga koji ima duplo manje. Isto tako, ekrani s većim brojem piksela imat će čišću i bolju sliku od onih s nižim.

Rezolucija je jednostavno broj piksela unutar pojedine slike. Primjerice, moderne generacije televizora imaju takozvanu 4k rezoluciju, što znači da prikazuju sliku u omjerima blizu 4000 horizontalnih piksela. Ovo nije jedina važna kategorija, već i gustoća kojom su raspoređeni.

Uobičajeni standardi vežu se za broj piksela po inču (PPI) ili po centimetru (PPCM). Ovisno o primjeni, rezolucije mogu varirati. Slika namijenjena za internetski forum nužno će imati manju rezoluciju od one koju će obrađivati digitalni fotograf za umjetničku izložbu.

Rasterska i vektorska grafika ovdje imaju bitnu razliku među sobom. Obzirom da se vektori baziraju na matematičkim pravilima, nemaju poteškoća s podizanjem rezolucije. Program jednostavno proračuna kako će slika izgledati u višim vrijednostima piksela. No, ukoliko rasterskoj grafici pokušamo podići rezoluciju, kranji rezultat bit će razočaravajući. Slika će biti ‘pikselizirana’, s vidljivim neurednostima i estetskim padom kvalitete.

Razlog je tome što će zaduženi programi pokušati „izmisliti“ piksele kojih nema pri povećanju rezolucije, ili stopiti više njih pri njenom smanjivanju. Isto tako, količina informacija koje računalo mora obraditi u vektorskoj grafici puno je manja od one rasterske. Zbog toga vektorske slike zauzimaju manje mjesta na hard disku.

Međutim, postoje i prednosti bitmapa nad vektorima. Zbog svoje orijentiranosti na geometriju, vektorska grafika može ostavljati dojam plošnosti i jednostavnosti, dok su rasterska rješenja puno fleksibilnija.

Velik broj različitih softverskih alata i procedura omogućuje detaljniji prikaz i fine gradijente kod rasterske grafike, zbog čega za njom češće posežu umjetnički nastrojeni korisnici. Iako im vješti grafičar može parirati vektorskim pristupom, praksa je pokazala da pikseli jednostavno mogu obaviti bolji posao pri pojedinim zadacima.

U svijetu digitalnih umjetnika ne postoje zaraćene strane vezane za to koja je grafika bolja. Naime, sve se svodi na to što želite grafički uobličiti i za što će se dani materijali koristiti. Sukladno tome, potrebno se upoznati i s programima koji se koriste pri izradi grafičkih elemenata. Jedan od najpoznatijih programa za rad u vektorima je Adobe Illustrator, dok se za piksele brine Adobe Photoshop.

Sve, naravno, ovisi o situaciji. Primjerice, ukoliko želimo da naši crteži mogu mijenjati veličinu, koristit ćemo Illustrator, zbog već objašnjene prirode vektorske grafike koja ne gubi na kvaliteti pri takvoj promjeni. Tako će dizajner korisničkih sučelja (user interface) vjerojatno radije posegnuti za vektorima, obzirom da će ih moći prilagođavati projektu po želji.

Također, materijali napravljeni ovim putem uglavnom se mogu koristiti više puta na različitim projektima. Mnogi dizajneri ikona osmišljavaju čitave kolekcije svojih radova, koje mogu brzo ugraditi u neki projekt s minimalnim doradama.

S druge strane, Photoshop će pratiti prednosti prikaza u rasterskom sustavu. Ilustracije koje zahtjevaju precizne nijanse boja i estetiku baziranu na detalju često će bolje proći u ovom programu. Photoshop je također bolji pri obradi fotografija i postojećih grafika, zahvaljujući posebnim alatima, filterima i postupcima.

U industriji video igara mogu se korisititi oba programa, no concept artisti ipak najčečće posežu za rasterskom grafikom, odnosno Photoshopom, a zašto je u praksi tako slikovito je objasnio Josip Mihić, concept artist iz Little Green Men Games studia i predavač na tečaju digitalnog crtanja: ‘Za concept art više se koristi Photoshop, čisto zbog brzine. No, na kraju dana, finalni proizvod nikada nije concept art, nego film ili igra koju ljudi doživljavaju. Naravno, moguće je koristiti i Illustrator, ali on nije dovoljno efikasan za posao, teoretski je moguće i klesati concept art u kamenu, što je još manje efikasno.’

Primjer manipulacije uz pomoć Photoshopa, te kombiniranje fotografije i ilustracije možete pogledati u sljedećem videu!

Za kraj, važno je napomenuti da, iako se bave različitim grafičkim prikazima, programe Illustrator i Photoshop lako možemo kombinirati. Konačna obrada može ponijeti najbolje od oba svijeta, primjerice, kad želite dodati tekst od slova napravljenih u Illustratoru na ilustraciju koju ste formirali u Photoshopu.

Jednostavno objašnjeno, zamislite Illustrator kao tehničku olovku kojom crtate uz pomoć ravnala, šestara i kutomjera, dok Photoshop gledajte poput slikarskog kista.

Ako i ti želiš savladati digitalno crtanje i Photoshop te svoje ideje prenijeti na ekran, upiši tečaj digitalnog crtanja u Machini i postani ilustrator ili concept artist u industriji videoigara! Ukoliko želiš još dodatnih informacija, kontaktiraj nas i dogovori razgovor u kojem ćemo proći sva pitanja i nedoumice :)